Šta kaže Novak Đoković u intervjuu za Al Jazeeru?

U intervjuu za Al Jazeeru nosilac najvećeg sportskog priznanja godine - Laureus - od svih londonskih susreta favorizira onaj s italijanskim skijaškim šampionom.

Crveni tepih londonskog Westminstera, preplavljen sportskim veličinama današnjice i legendama ne tako davne prošlosti, učinio je da se Novak Đoković osjeća prvim sportakim "oskarovcem" među zvijezdama.

Takva je bila njegova 2011. godina, s velikim trijumfima na Australian Openu, pa u Madridu, Rimu, New Yorku, Wimbledonu...

Ipak, zlatni list na vagi Laureus akademije, da ga proglasi sportistom današnjice, bio je ovogodišnji Australian Open.

"Šta još da osvoji taj vaš Novak pa da kažete kako ovakvog atletu ne pamte ti vaši prostori?", govori nam sa "Tepiha instutucija" među atletama Daley Thimpson, britanski desetobojac, legenda atletike sa dvije zlatne olimpijske medalje, četiri svjetska rekorda i još mu ne treba brojati svjetske i evropske šampionate i mitinge.

Potom će neko na konferenciji za novinare pitati Novaka čemu bi se više radovao: još jednoj kruni Wimbledona ili prvoj pobjedničkoj olimpijadi?

On odgovara: "A zašto ne bi moglo oboje? Ja samo ne znam kako će se uspjeti trava Wimbledona oporaviti između te dve prilike, ja hoću."

Skupljam segmente kratkih razgovora s Đokovićem tog hladnog ponedjeljka u Westminsteru i pitam ga mogu li za Al Jazeeru objediniti naše susrete u jedan intervju.

On veli da je u njemu energija pozitivnog odnosa, prema svima, na vrhuncu i hoće da je iskoristi dok je ovako veliki i glamurozan među elitom.

"Zašto da ne, rekao bih vam i više, ali razvukli su me po Londonu gore od Nadala i Federera po terenu."

Nekako mi se čini da na presicama manje pominje Murraya, a Britanci k’o Britanci, draži im njihov četvrti od tamo nekog balkanskog - prvog.

Nije to samo osjećaj sa vrha mog jezika, nego i iskustvo jedne etape življenja na nečemu što se zove Ostrvo.

Naravno, to Novak nikome ne obrazlaže.

Gura svoju slavu, ne pod tepih, nego kao da klize po "Tepihu" i mimo njega, ali nije nametan.

Vrlo je susretljiv, odgovara svima fantastičnim engleskim jezikom, međutim, na par mojih upita nekako mu oči još više zasvijetle, kao da se s pitanjem vratio načas kući.

Čak ga ne ljuti što kolegica sa Nove TV Vedrana Pribačić, najpoznatija "tepihačica" sa naših prostora, insistira da i njegova vjerenica Jelena Ristić progovori koju.

"Stalno Vas žene i udaju, šta kaže Jelena na to?"

On joj odgovara da to treba pitati Jelenu, koja je punoljetna osoba i kao takva je donijela odluku da bude na onoj dalekoj strani tepiha.

On svakome izlazi ususret, ona mu slavu ne kvari.

Mahali joj ili ne, ona se drži podalje od ove znatiželje.

Onda, u jednom momentu, italijanskom novinaru, koji insistira na pitanju na italijanskom, odgovara na tom jeziku.

Nisam kompetentan da bih ocjenjivao još i perfekciju tog Novakovog izraza, ali se divno rastegao i u italijanskom.

Liči to onoj "špagi" s nogama na teniskom terenu, nakon koje bi mnogi od nas otišli u invalide leđnog išijasa.

Dakle, Novače, pitaju ga sa Radio-televizije Srbije (RTS), nekim zaljubljeničkim glasom, kao da ga prvi put vide uživo, "da niste teniski prvak, bili biste Tomba?"

Ne govori se o njegovim idolima sa fudbalskih terena: Guulit, Van der Saar, Ferguson... samo o velikom Italijanu.

"Mnogo mi znači ovo priznanje, ne toliko zbog 'lako' osvojenog trofeja, nego zbog legendi koje sam sreo ovde. Među njima je Tomba broj jedan."

Kasnije mi objašnjava zašto.

Iz skijaške je familije, otac mu je bio poluprofesionalac u ovom sportu, izvukao je iz njega sve što gen može dati sportsko.

Misli da bi pobjeđivao i u skijanju, ali da mu nije žao što se okrenuo tenisu.

Veli da je za njegov uspjeh zaslužan čitav tim stručnjaka i da ga je to odvelo na svjetskoj listi sa treće ili četvrte pozicje (tamo gdje se još uvijek nalazi Murray) na prvu.

Na konferenciji za novinare nakon Laureusa, ja se izdvajam s (ne)očekivanim pitanjem: koliko mu se spiritualnost ili religioznost povećala na terenu i mimo njega u proporciji s titulama?

Odgovara: "Moja religija ima značajno mesto u mom životu, kao i tenis, pa i religija u tenisu. Volim i poštujem svačiju religioznost i ovo mesto na kome mi živimo bi bilo srećnije ako bi to svi tako tumačili. Verujem u Boga i najvažnija je sloboda tog izražavanja za svakoga. Što se tiče tenisa, imam kroz svoju veru više vere i u moje vlastite mogućnosti, i to mi nosi pobede. To je nešto što dobiješ sa iskustvom, godinama..."

Pa s kime se ovakvi pojedinci mogu porediti? Oni su umjetnici jednog vremena - za sebe.

Onda bi ga neki drugi htjeli pitati o specijalnim sposobnostima da imitira, da komunicira s publikom, a umjesto njega, za kraj, odgovara legenda Iliu Nastase:

"Ako mu se pjeva, nek’ pjeva, imitira, što da ne? Njemu sve stoji. Samo mi ne tražite da ga poredim s nekim iz prošlosti ili u njegovoj generaciji. Zamislite da Messija sada moram porediti s nekim. Pa s kime se ovakvi pojedinci mogu porediti? Oni su umjetnici jednog vremena - za sebe."

Vrijeme slave je prolazno.

Zato mi Novak za kraj veli da će teniske "gazde" sigurno nešto uraditi da se smanji veliki rizik od turnira i majstorica u pet setova po zdravlje svih.

I najboljih, kakav je trenutno Novak Đoković.

 Izvor: Al Jazeera