Federer - njegovo vrijeme nije prošlo

Tridesete godine u životu tenisera su poput Rubikonove kocke. To su godine u karijeri kada nema povratka nazad.  Svako ko iole prati tenis zna da je Roger Federer tu tačku dosegao prošlog augusta. Osvajač 16 grandslam naslova svim koji prate tenis postavio je tešku zagonetku o svom penzionisanju. Hoće li se povući nakon Olimpijskih igara u Londonu, ili posle Wimbledona? Hoće li otići nakon neke propuštene meč lopte u nekom velikom finalu? Federer šuti o tome. Jedina stvar koju, kako njegovi navijači tako i kritičari zasigurno znaju je da je vhunac njegove karijere kao i vrijeme dominacija u tenisu prošlost.

To je i zaista tako. Godine i mnogobrojne sedmice provedene na vrhu svijeta, rekord od 81 pobjede i tri poraza se više neće vratiti. U isto vrijeme, ipak, Federerova nedavna odlična igra - tri uzastopna naslova u završetku 2011. godine, dva dodatna naslova prošlog mjeseca u Roterdamu i Dubajiu, i uopšte dominacija nad svim teniserima osim Nadalom i Đokovićem, nije nešto što ukazuje na nekoga ko razmišlja o skorom povlačenju iz tenisa. Posle pobjede u Roterdamu, Federer nije isključio ni igranje do 36. godine, nešto kao Andre Aggasi.

Mala je šansa da Federer dogura tako daleko; jer koliko će izdržati život u avionim i po hotelima? Ali činjenica da je uopće pomenuo ostanak na Touru još šest godina trebala bi nam dati do znanja da će Federer, kao što je to bilo mnogo puta do sada, vjerovatno biti izuzetan slučaj kada se radi o njegovoj "zlatnoj eri". U stvari, malo je pokazatelja koji govore da je Federer počeo o sebi razmišljati na taj način, kao o nekom koje došao u godine za povlačenje, ili da je izašao iz "vrhunske družine". Ako ništa, uz pomoć trenera Paula Annacone, Federer je poboljšao svoju igru, igra efikasnije i kompletnije nego je to bilo u njegovim kasnim dvadesetim godinama. I sve to se uklapa u period kada se "eksplozije" tenisera dešavaju sve kasnije i kasnije u njihovim karijerama.

Roger Federer - osvajač Wimbledona 2009.

Federer, profesionalac nad profesionalcima, je uglavnom izbjegavao raconalizaciju njegovih poraza kao posljedice starosti ili umanjene pokretljivosti; nije ni rekao da već osvojio dovoljno niti da je za njega ostalo manje za osvojiti. Njegova prva reakcija na osvajanje Wimbledona 2009. godine je bila da njegovo vrijeme još uvijek nije prošlo. Sada je vrijeme za životopisce i fanove Federera da prate takav smjer. Pitanja o penzionisanju se više i ne postavljaju tako često, ali kada Federer gubi na velikim turnirima, mnogi u sportu se iznova zapitaju hoće li Fedex ikada stići do svog 17. grandslam naslova. Ali ono što je upadljivije od tih poraza na slamovima, je kako Federer svaki put uspjeva ostati blizu pobjede. Bliže nego se to očekuje od šampiona čije vrijeme prolazi. Čak i nakon dvije godine od posljdenje pobjede na Granslamu, on je još uvijek prijetnja i za Đokovića i za Nadala, koji i dalje ne mogu ulaziti kao izraziti favoriti u bilo koji Grand Slamu na kojem igra i Federer.


Ako Federer nije počeo da opravdava svoje poraze niti je spustio svoja očekivanja, nema razloga da to rade i njegovi navijači. On je još uvijek u lovu na tron, i sumnjam da bi želio da i ostali misle drukčije.


Roger Federer je već predefinisao dominantnost tenisera kada dosegne vrhunac sredinom dvadesetih godina. Sada nam ostaje da vidimo da li može promijeniti mišljenje o igri tenisera čiji je vrhunac iza njega. To zavisi ponajviše od kvaliteta njegove igre i broja osvojenih naslova...