Dan kada se Sampras psihički slomio
Ovih dana siječnja 1995. godine rasplitala se završnica Australian Opena, kao što to biva svake godine. U finalu je Andre Agassi porazio Petea Samprasa i osvojio svoj, u tom trenutku, treći Grand Slam naslov. Iako je izgubio, tadašnji broj jedan na svjetskoj ljestvici ipak je obilježio turnir i, na neki način, zasjenio sve ostale događaje koji su se zbili tijekom ta dva tjedna.
Kada tijekom svoje profesionalne sportske karijere postanete jedan od najuspješnijih koji su ikada igrali taj sport, kada osvojite sve što se osvojiti može (više puta) i kada na samu pomisao na vas vaši suparnici redovito ostave svu nadu u pobjedu još u svlačionici, malo je reći da vam teku med i mlijeko.
Isto je vrijedilo za Petea Samprasa, koji je za vrijeme svoje karijere navikao na pobjede i onaj ugodan osjećaj. Osjećaj pobjede, zadovoljstva, sreće. No neki događaji posebno su obilježili njegovu karijeru. Jedan od njih u središtu je ove priče.
Tada 24-godišnji Sampras u Melbourne Park stigao je kao najbolji tenisač svijeta. I na papiru i u stvarnosti. Iza njega bile su tri fenomenalne sezone koje su proizašle kao rezultat suradnje s trenerom Timom Gulliksonom. 1992., 1993. i 1994. Sampras je ostvario zavidan omjer pobjeda i poraza, 234-47!
"On je imao radne navike kakve ja nisam imao", kaže Sampras o Gulliksonu. "Trenirali smo jače. Psihički sam bio ranjiviji, a on me pokušavao podignuti. U igri sam bio agresivniji. Uvijek kažem da je on najzaslužniji što sam postao broj jedan."
S nekoć profesionalnim tenisačem, koji je 1979. u Wimbledonu iznenadio Johna McEnroea, Sampras je odmah "kliknuo". "Postali smo jako bliski. Bili smo kao u braku. Zajedno smo prošli kroz dobro i loše. On je bio dosta otvorena, opuštena i ekstrovertirana osoba, a ja sam bio potpuna suprotnost. Odlično smo se nadopunjavali. Uz njega sam se osjećao ugodno. Postavljao je mnogo pitanja, zanimao se za mene."
Gullikson je u svijetu tenisa bio vrlo omiljen. U profesionalnoj karijeri dosegao je 15. mjesto svjetske ljestvice, a na Grand Slamu najdalje je otišao na spomenutom Wimbledonu 1979. (četvrtfinale). Zbog velikog truda koji je ulagao u svoju igru bio je vrlo cijenjen. Pratio ga je glas istinskog "radnika", "rudara". Ta reputacija nije se promijenila ni za vrijeme trenerske karijere. Prije nego što je počeo raditi sa Samprasom, trenirao je Martinu Navratilovu, Mary Joe Fernandez i Aarona Kricksteina.
Gullikson je sramežljivog i povučenog Samprasa izvukao iz "čahure" i pomogao mu da se opusti i otvori. Andre Agassi vrlo je jednostavno opisao Gulliksona: "Njega je bilo lako voljeti."
Sampras je tada uistinu bio sretan. Napokon je znao u kojem smjeru njegova igra treba ići nakon što je, kako sam priznaje, u početku karijere bio pomalo izgubljen po tom pitanju. 1993. osvojio je Wimbledon i US Open, 1994. Australian Open, Wimbledon i završni turnir najbolje osmorice. Ukupno 23 naslova kroz te tri sezone.
Za razliku od početka karijere, kada se zadovoljavao samim plasmanom u drugi tjedan Grand Slama, Sampras je pod Gulliksonom postao "opsjednut" pobjeđivanjem. Nije mu bilo dovoljno ništa manje od naslova. Nije dopuštao nikome drugome da bude broj jedan. Postao je gotovo nezaustavljiv. Na žalost njegovih suparnika.
A onda je došao Australian Open 1995. godine.
Ne, nije Sampras odjednom prestao pobjeđivati i osvajati najveće turnire, no u Melbourneu se dogodilo nešto što ga je jako pogodilo.
Njegovu treneru Timu Gulliksonu dijagnosticiran je neoperabilni tumor na mozgu. Točnije, njih četiri.
Prisjećajući se tih trenutaka, Sampras kaže: "Bili smo na treningu. Došao je s mojim reketima i izgledao je nekako blijedo. Srećom, u blizini je bio njegov brat Tom. Nedugo nakon toga Tim se onesvijestio."
Bilo je to treći put u nekoliko mjeseci da se Gullikson onesvijestio. Prvi put to se dogodilo u Stockholmu krajem listopada 1994., a drugi put na završnom turniru najbolje osmorice u Frankfurtu mjesec dana kasnije. U prosincu te godine njemački neurolozi otkrili su krvni ugrušak u njegovu mozgu, no unatoč tome Gullikson je odlučio otputovati u Melbourne i biti uz svog pulena, koji je branio naslov pobjednika iz 1994.
Sampras je, očekivano, bio psihički potresen. Ništa tako loše mu se do tada nije dogodilo u životu. Sve mu je to bilo novo. No uspio se koncentrirati na tenis i ono što je pred njime. Prva tri kola prošao je lako, a onda u osmini finala preokrenuo zaostatak od 2:0 u setovima protiv Šveđanina Magnusa Larssona. Identičan podvig pošao mu je za rukom i u četvrtfinalu protiv sunarodnjaka Jima Couriera.
Na dan tog četvrtfinalnog meča, 24. siječnja 1995., Gullikson je odletio za Chicago na daljnje pretrage, a Sampras je početkom petog seta doživio momentalni psihički slom.
"Nastojao sam to držati u sebi, no na pet-deset minuta izgubio sam pribranost. U meni se skupilo toliko emocija. Znao sam da je situacija prilično ozbiljna. Razmišljao sam o svemu što mi je govorio, nisam se mogao kontrolirati. Njegove riječi bile su u meni. Emocije su me jednostavno preplavile."
Sampras je plakao. Pete Sampras. Koji nikada do tada nije tako javno iskazivao svoje emocije. Amerikancima je djelovao kao robot koji ne osjeća. Bio im je "dosadan". Usprkos tome što je pred njihovim očima postajao jedan od najvećih.
Televizijski komentatori pretpostavljali su da je razlog Samprasova sloma teška zdravstvena situacija njegova trenera, no većina gledatelja na tribinama Rod Laver Arene mislili su da se radi o grčevima. Međutim, u jednom trenutku jedan gledatelj uzviknuo je "Učini to za Tima!", dakle neki su ipak bili upoznati s pravom situacijom.
Na drugoj strani mreže Courier je također mislio da Sampras ima problema s grčevima te je pokušao razbiti napetost. "Jesi li dobro, Pete? Možemo nastaviti sutra", kazao je. Gledatelji su se nasmijali i to je povrijedilo Samprasa. "Jim je mislio da imam grčeve, no ja sam tada bio u drukčijem stanju i to me zasmetalo", rekao je Sampras godinama nakon tog meča.
Samprasova karijera tekla je dalje. Gullikson više nije bio u stanju obavljati svoj posao pa ga je zamijenio Paul Annacone, današnji trener Rogera Federera. Sampras je nastavio nizati uspjehe i dominirati, no to nije bilo to bez Tima.
"Bilo mi je teško gledati ga kako više nije svoj. Stanje se pogoršavalo, no nadao sam se da će se situacija poboljšati. Jedan od posljednjih puta kada sam ga vidio njegov me prijatelj prevezao u zračnu luku, a ja sam se pitao hoću li ga ikada više vidjeti."
Borbu s nemilosrdnom bolešću Tim Gullikson izgubio je 3. svibnja 1996., u dobi od 44 godine. "Nikada do tada nisam bio na pogrebu. Nikada nitko blizak meni nije umro. No, život ide dalje. Želio sam i dalje biti najbolji i osvajati Grand Slamove, no tada sam to htio činiti za njega."
Sampras je to i učinio. Nakon Timove smrti osvojio je još sedam Grand Slam naslova. Ukupno 14.
No jedan mu je naslov držao posebno mjesto u srcu. Bio je to njegov prvi od sedam wimbledonskih trofeja, iz 1993. Prvi Grand Slam osvojen pod vodstvom Gulliksona koji mu je ulio vjeru da može "pokoriti" All England Club. Sampras se želio odužiti svom treneru i dragom prijatelju tako što je položio taj trofej u njegov lijes.
Komentiraj ovaj članak